Filmske preporuke by Kacily

By Kacily

Iako nema puno novih uradaka s božićnom tematikom, izdvojila sam ova dva Božićne kronike i Božićne kronike 2 snimljene su u razdoblju od dvije godine s dva različita redatelja, ali s jednom linijskom pričom.

Krenut ću naravno s prvim u režiji Claya Kaytisa. Kad je tehnički dio u pitanju, tu je za jedan obiteljski film sasvim korektno napravljen. Stvaran svijet kao i fantasy dio imaju svaki svoj kolorit bez pretjeranog dodavanja tj. stvaranja dodatnog ugođaja, što ostavlja dojam neke realnosti. Glazba je prikladna i dinamična, u nekim dijelovima potpuno iznenađujuća pa čak i iznimno zabavna.
Pogotovo dionice koje izvodi sam Kurt Rusell.
Ono što je posebnost ovog filma je odabir glavnog glumca. Najnoviji Djed Mraz je, ni manje ni više Kurt Russell. Pa kako se Kurt kao akcijiski glumac snašao u ulozi najpoznatijeg djedice na svijetu? FENOMENALNO… ova je uloga kao stvorena za njega. Njegovom interpretacijom djed Mraz dobiva novu dimenziju, u fizičkom, ne toliko sijed i ne toliko debeo, kako je to obično bivalo u ranijim filmovima s likom Djeda Mraza. Dok u karakternom smislu odskače od tipičnog najnježnijeg djedice na svijetu. Iz tog razloga mogu reći kako kao glavni lik sjajno nosi ovaj film. Ovaj put neću se osvrnuti na nedostatke kojih ima ponajviše u kompjutorskoj obradi(CGI) jer ipak je ovo blagdansko-obiteljski film pa je najveći naglasak na samoj priči i osjećaju topline koju treba donijeti, a u tome je svakako uspio.

Drugi film iz 2020. u režiji je Chrisa Colubusa. Iako se govorilo kako ništa neće uspjeti naslijediti njegove filmove Sam u kući i Sam u kući 2 nekako sam stekla dojam kako bi Božićne kronike 2 mogle postati postati nezaobilazan film budućih Božića. Što se režije tiče, Chris je uspio ispratiti glavni lik Djeda Mraza, rekla bih skoro pa identično, nisam vidjela nekog odmaka. Russell interpretira Djeda Mraza kao da nije prošlo 2 god između filmova… u ovom djelu pridružuje mu se i Goldie Hawn kao Baka Mraz koja je priči donijela jednu još topliju notu. Atmosfera između dvoje glumaca iznimno je ugodna, pogotovo iz razloga jer su Kurt i Goldie i u stvarnom životu životni partneri pa ostavljaju dojam velike povezanosti i snažnog para.
Nastavak je s mrvicom boljom režijom i kamerom, te je u fantasy djelu još više kolorita i još više fantastične detaljne scenografije.
Iako je velik naglasak u prezentiranju stvarnog svijeta danas… zima bez snijega te fantasy svijeta koji je u pravoj bajkovito zimskoj idili.
Glazba je takođe prikladna i prati film u potpunosti s također Kurtovim izvedbama, dok je fotografija na višoj razini nego kod predhodnog djela, te je s njom i estetika filma ljepša i ugodnija.

Ono što nije baš uvijek slučaj u nastavcima je da su isti glumci, dakle uz Djeda Mraza (Kurt Russell) u oba filma glavni akteri priče su sestra i brat.
U prvom djelu nakon gubitka oca, buntovni Tedi( Judah Lewis) upada u loše društvo te ga mlađa dosjetljiva sestra Kate(Darby Camp) snimkom njegova razbojstva ucjeni da joj pomogne raskrinkati dolazak Djeda Mraza u njihov dom. Otkrićem djeda mraza i slučajnim događanjima našli su se u novonastaloj situaciji ukradenog Božića. Kako su uspjeli pronaći izgubljenu čarobnu djedovu kapu, okupiti zalutale sobove te gdje je Kate završila pronašavši čarobnu vreću s poklonima kao i drugi niz događaja, morat ćete otkriti sami…

U drugom djelu brat i sestra su stariji, uz novo pridošlog člana obitelji Jacka (Jahzir Bruno),sina novog partnera njihove majke… Kate, nikako pomirena novo nastalom situacijom proširenja obitelji, odluči pobjeći sa zajedničkog božićnog odmora u toplijim krajevima …. U bijegu je prati Jack te oboje, ni ne sluteći, padaju u šake odmetnutom vilenjaku Belsnickelu (Julian Dennison) koji je po kazni zbog svoje zločestoće pretvoren u čovjeka. Vođen osvetom jer više nije vilenjak te otmicom Kate i Jacka vraća se u selo Djeda Mraza gdje pokušava ukrasti Božiću zvijezdu svijeta…. Kako će se u selu i situaciji snaći Kate i Jack? Hoće li Belsnickel uspjeti u naumu? Na vama je da saznate.

Želim vam da ove blagdanske dane provedete u društvu svojih najmilijih, uz ugodno druženje s izborom Filmskih preporuka by Kacily, svima vama sve najbolje, želi vam vaša

Kacily

by Kacily

Scenaristički film godine po mom osobnom mišljenju stiže nam u vidu pravno političke drame The Trial of the Chicago 7. Najnoviji uradak Arona Sorkina film je prema istinitim događajima o osmorici ljevičara, točnije sedmorici u sudskom procesu.
Od ranije nam je poznato kako su scenariji Sorkinovo područje, stoga ne čudi činjenica da je i ovaj put u tom području briljirao. Razrađena priča i fenomenalna gluma svih aktera, glavni su adut ovog filma. Nedostatci se vide u režiji što ne čudi, ipak je ovo njegov tek drugi režijski film. Nadalje nedostatak glazbenih dionica također je minus, kao i zvučni efekti koji su bili kratki i neupečatljivi.

Od samog početka Sorkin nam daje uvid u to, tko je tko, te tko kome pripada. Tako su nam uloge ove pravno političke dramske priče uvjerljivo prezentirali Sacha Baron Choen kao Abbie Hoffman i Jeremy Strong kao Jerry Ruben predvodnici skupine Međunarodna stranka mladih ( Yippies).
Eddie Redmayne kao Tom Hayden i Alex Sharp kao Renne Davis iz SDS ( Studenti za pokret demokratskog društva). John Caroll-Lynch kao David Dillinger ispred Mobilizacijskog pokreta za okončanje rata u Vijetnamu( the MOBE) Noah Robbins kao Lee Winner i Danijel Flaherty kao John Froines koji su se u procesu našli pukim slučajnim odabirom pri uhićenjima.
Uz njih bio je još dobar dio filma, Yahaya Abduk Mateeon II kao Bobby Seale vođa Crnih Pantera.
Uloga sudca Juliusa Hoffmana pripala je Franku Langelli u pravnoj obrani odvjetnika Williama Kunstlera utjelovio je Mark Rylanc, dok je uloga glavnog tužitelja Richarda Schultza pripala Josephu Grdonu-Levittu.
Aron Sorkin nakon uvodnog djela s predstavljanjem aktera razvija fantastično razrađenu priču o suđenju sedmorici slučajno spojenih ljudi koji su za cilj imali mirne antiratne prosvjede tijekom Demokratske nacionalne konvencije 1968. godine u Chicagu.
Ono što je krenulo po zlu sukob je s policijom koji je rezultirao krvavim obračunima, uhićenjima te do tada neviđenim sudskim procesom.
Sorkin nam je prikazao tužitelja dovedenog s naredbom da ne smije izgubiti slučaj, branitelja za kojeg se smatra da je nekompetentan za ovako tešku parnicu, optuženikom van slučaja bez odvjetnika, inteligentnim humorom od strane optuženika, te sucem koji u svojoj sudnici vodi svoju politiku ne dopuštajući nikome da se do kraja izrazi i odradi posao za koji je tamo postavljen.

Pitanje koje si nakon ovog filma postavljam je, pokušava li Sorkin povući paralelu između tadašnjeg i sadašnjeg sudstva i pravnih procesa Amerike?
Te da li nama možda na sebi svojstven način šalje poruku – ništa se promijenilo nije….

Ocjena : 8/10

Kajllionaire film je koji je nekako izmaknuo u kino distribuciji, no zato je na L Entrede Francuskom filmskom festivalu osvojio prvu nagradu za najbolji film, što je pokazatelj da ova priča itekako ima štošta za poručiti….

Ovo je drugi film mlade redateljice Mirande July stoga nisam nešto pretjerano očekivala od tehničkog djela filma. Korektna režija, primjerena glazba, fotografija, više truda uloženo oko montaže, razlozi su što film teče glatko prezentirajući priču baš onako kako ju je Miranda zamislila. Sve samo ne običnu….
I ne, nije to baš priča za svakoga…

Miranda July nam kroz lik Old Dolio (Evan Rachek Wood) kćer neobičnog para Robert (Richard Jenkinsa) i Terese (Debra Winger) donosi priču o obiteljskim odnosima temeljnim na društveno neprihvatljivim životnim filozofijama. Obitelj bez emocija s prihodima od kradem sve što stignem i umijem, prikazana je na jedan sasvim obično neobičan način.
Primorani platiti mjesečni najam za stanovanje Old Dolio smišlja prevaru, za koju ni ne sluti kamo će je odvesti. Slučajni susret njezinih roditelja s mladom Melanie ( Gina Rodrigez) natjerat će Old Dolio da posegne u sebe i uvidi do sad za nju nepoznate emocije…

Koliko su pokazivanje pažnje, ljubavi te toplih međuljudskih odnosa unutar obitelji važni za odrastanje Miranda July pokazuje baš ovom pričom u kojoj su isti u potpunosti izostali.
Old Dolinim osvještavanjem nedostatka roditeljske nježnosti u već odrasloj dobi, priča nam nameće pitanje. Bazira li se odrastanje isključivo na roditeljskom odgoju? Iako je u filmu prikazano kako društvo svojom šutnjom odobrava stil i način života neempatičnih obitelji, pitam se može li treba li društvo išta činiti u takvim situacijama?
Kajillionarie nam ostavlja na izbor, no i gura nas da se ogledamo oko sebe, da pogledamo najbliže i pokažemo ljubav, nježnost i pažnju koja je svima toliko prijeko potrebna. Htjeli mi to priznati ili ne….
Ocjena 6.5/10

by Kacily

Dakle, što reći o ovom Tarantinovom uratku osim, da je i ovaj put ostao vjeran sebi, ponovno je napravio film koji je uzburkao mase što u pozitivnom, što u negativnom smislu. Tko god zna išta o Tarantinu poznato mu je da je on sam veliki filmofil, te stoga svojevrsna posveta filma o filmu ne iznenađuje. Ipak iznenađuje činjenica da je ovo sve, samo ne tipični Taratinovski film. Izaći iz okvira nasilja, krvi i seks za njega je velik iskorak.
Pa od kud krenuti uopće iznijeti mišljenje, rekla bih od vizualnog djela. Svaki segment vizualizacije šezdesetih godina prošlog stoljeća pomno je planiran, posebno scenografija koja je impresivna u detaljnim prikazivanjima prostora i duha vremena. Pazilo se na svaku i najmanju sitnicu od panoramskog portretiranja, do dekoracija unutrašnjih djelova scenografije. Iz tog razloga je vjerodostojan prikaz tog vremena.
Vizualan dojam prati glazba koja je bez presedana, s osobnog stajališta ukoliko vam se određeni dio ne čini zanimljiv što vizualno, što scenaristički, film možete odslušati. Maestralno ukomponirane glazbene dionice veći su adut filma.
Prikaz filma na filmu iz Taratinovske palice ponovno daje naslutiti njegovu već u više navrata rađenu temu drugog svjetskog rata, vestern filmova kao i pregršt drugih tema, koje je vješto uklopio u jednu cjelinu.
Tehničkim djelom i dalje vidno prisutan Tarantino skače iz priče u priču montažom, kamerom na samo sebi svojstven način. Prenaglašeno prikazuje fantastično urađene filmske plakate i razne motive kao veze na ono “prošlo” doba filma. Krupni planovi snimanja nerijetko su vrlo oštri i montažom kraćeni na minimum. Filmska fotografija ovdje je došla do svog vrhunca kad skoro da nema kadra koji nije polagao računa da fotografija bude u prvom planu. To se najbolje uočava na prikazima kako interijera tako i ulica, te samog grada.
Neću ulaziti u sadržaj filma jer o njemu je i onako već sve napisano… ali ono na što bi se ja osvrnula kad su glumci u pitanju je ponovno prepoznatljiv Tarantinovski odabir… radim samo s onima koji znaju što rade. Svaki je dao svoj maksimu iz onoga što mu je scenariji dopuštao, a tu je Tarantio bio vrlo darežljiv po pitanju karakterizacije likova koji su bili razrađeni do najsitnijeg detalja. Iako kad je scenariji u pitanju moglo bi se zasigurno reći kako je to najslabija karika filma. Dijalozi koji su često ne nadovezani s prekidima bez kraja i konca uvede nas u Trantinovsi odnos s publikom.
Jer ovaj film od strane Tarantina pokazatelj mi je kao veliki fuck off everybody… i zna on da će se o njegovom filmu govoriti što u negativnom što u pozitivnom smislu. Dakle, ako se nekome svidi stavio je dodatak u činjenici da je film scenaristički duzi barem 20 minuta sto se očituje sporom i nepotrebnom radnjom.. pokazujući pritom pozitivnom djelu publike stav patite malo nije to sve pripremajući ih za spektakularne scene pri završetku filma… a osvrći ću se na negativni dio publike u vidu, što ćete ovdje kad i onako ništa ne razumijete…

Što nam svakako daje na izbor kojoj se skupini prikloniti, moj osobni izbor je, neka sam patila 20 minuta duže, glazba je sve upotpunila…

Ocjena:7.5/10

By Kacily

Osvrt za sve one koji okreću očima kad čuju riječ mjuzikl…

Kažu da kad prvi put pogledaš mjuzikl, ako okreneš očima, okretat ćeš na svaki. Sad se postavlja pitanje što to La La Land izdvaja iz te skupine „svaki“ i zašto je baš on osvojio i one koji su na mjuzikle okretali očima…

Mjuzikl kao filmski pravac uvijek je nekako bio na marginama gledanosti kao da je rezerviran za odabranu populacijsku skupinu. Slučaj zvan La La Land preko noći je postao globalna senzacija koja se ne propušta, što je to dakle tako senzacionalno u jednom mjuziklu…

Mladi redatelj Damian Chazell donosi nam u celofanu upakiran poklon u vidu ljubavno – romantične drame koju vizualizacijom prezentira rekla bih do savršenstva. Tehnički besprijekoran u svakom segmentu. Od kamere, režije do montaže, koju svojim paralelama realnosti i fantazije stapa u neku, za divno čudo, potpuno logičnu cjelinu prezentiranja jedne vizualno skoro utopijske priče. La La Land je daškom Damianov velik naklon zlatom dobu pedesetih kad su mjuzikli bili svijetla točka Hollywooda. Tu vezu vješto prezentira u priči glavnih protagonista kako scenografski tako i glazbeno – plesnim dionicama. Sve to precizno je zavezano spektakularnom mašnom modernog doba i jazz glazbe koja je glavna glazbena tema filma.

Nedavno mi je jedan moj mladi prijatelj ispričao da mu je jedna djevojka rekla, da ne može biti ništa između njih dvoje jer nema tu kemije… tom ću se izjavom povesti kad su u pitanju Mia (Emma Stone) i Sebastian ( Ryan Gosling) jer upravo je ljubavna kemija ono šta dobijemo kad maknemo blještavi celofan. Njih dvoje kao protagonisti i kao glumački par upravo svojom međusobnom kemijom daju vjerodostojan pogled u ljubavi dvoje mladih ljudi , no da li je to baš tako vidimo kroz redoslijed filma.
Mia kao nadobudna glumica i Sebastian kao talentirani jazz glazbenik u svojim povuci potegni slučajnim susretima ulaze u ljubavnu vezu, te uz red romantike gdje fenomenalnu glumu od početka pa do kraja dobivamo od oboje, do red glazbe koja pod redateljskom palicom briljira do savršenstva s malo manje njihovih glazbenih mogućnosti uvode nas u njihovu priču. Koja po meni i nije toliko utopijski ljubavna. Iz razloga jer nam na red dolazi dio koji sam nazvala… opa.. pati me ambicija.
Tu nam Damian kroz njihovu priču, donosi prikaz jedne od najveći pošasti današnjice, ambicije. Daje nam uvid u njihove svakodnevne situacije koje nas vode do činjenice da oboje postaju taoci svojih ambicija i želja za ostvarivanjem vlastiti životnih ciljeva…
Tko je na dobitku, a tko na gubitku? Koga je sebičnost koštala, a koga nije? Ostaje na vama da pogledate i prosudite sami. Kako sam uvjerena da svatko od nas ima nekog svoga Sebastiana i neku svoju Miu, tko zna, možda vas baš La La Land podsjeti na prošla vremena i nagna vas da se zapitate – što bi bilo, da je bilo?

Ocjena 7/10

By Kacily

Film All the Bright Places je za one koji vole filmove koji su napravljeni prema predlošku romana. Adaptaciju romana za ovaj film su priredile Liz Hannah i Jennifer Niven, koja je i autorica romana. Stoga mi ostavlja koliko toliko dojam neke vjerodostojnosti ekranizacije.
Roman nažalost nisam čitala pa o toj usporedbi ne mogu ništa reći.

Dakle redateljsku palicu preuzeo je Breet Haley koji je nakon Hearts Beats Loud (2018.) ponovno uspio napraviti izvrstan film. Režijski je tu odradio u svom prepoznatljivom stilu dajući naglasak na glumce u krupnim kadrovima pokazujući tako glumačku ekspresiju lica u prvom planu.
Tu su kamera i montaža bile prilično sinkronizirane u prezentiranju same radnje. Ono što je glavni adut filma uz izvrsne glumce, svakako je glazba koje je ispratila svaku scenu te je upotpunila atmosfere koje su trebale biti naglašene.
Meni je osobno najdraža filmska fotografija, koja je ovdje izdignuta na višu razinu prikazom izrazitog kolorita boja, pejsaža i panorama, što filmu s obzirom na priču daje jednu izrazito toplu i ugodnu dimenziju.

Glavni glumci su mlada i talentirana, i od ranije nam poznata, Elle Fanning te Justice Smith nova zvijezda u usponu. Prezentiraju nam se u ovoj priči kao dvoje mladih ljudi od kojih se svatko bori i nosi sa svojim poteškoćama u odrastanju.
Iako idu u isti razred srednje škole, ali nemaju nekih dodirnih točaka. Upravo zato jer se svatko od njih bori sa sobom, izbjegavajući pritom i druženja s ostalim školskim kolegama.
Dan kad Violet (Elle Fanning) pritisnu tamni oblaci razmišljanja o gubitku drage joj sestre posegne za krajnjim rješenje te stojeći na rubu mosta razmišlja o najgorem. Theodorov ( Justice Smith) dolazak spašava je u zadnji tren.
Njegovo zanimanje za nju se produbljuje jer je i sam u suicidnim mislima. Školski projekt spojit će ih u par koji, osim istraživanja geografije države Indiane, istražuju i jedno drugo te kroz ljubav pokušavaju pronaći i iscijeliti nastale rane u njihovim mladim životima…

I ne, nije ovo još jedan romantični film za srednjoškolce. Daleko je on od toga. Činjenično je stanje da mladi gdje god na svijetu bili imaju svoje demone s kojima se bore. Tragedije, bolesti, nesreće, obiteljsko nasilje ostavljaju dubok i neizbrisiv trag na formiranju mlade ličnosti. Nažalost ukoliko izostane potpora i prepoznavanje problema takve situacije uglavnom završe tragično na bilo koji način.

Temeljna poruka ovog filma je prioritet podizanja svijesti za očuvanje mentalnog zdravlja, ne samo kod mladih, nego u svim dobnim skupinama…
Ocjena 7.5/10